Osnovna škola Marina Držića Dubrovnik

Danas su naši osmaši primili svoje svjedodžbe. U svečanome okruženju i uz svečane govore podsjetili smo se zajedničkih trenutaka te izrazili zahvalnost i dobre želje za budućnost. U nastavku donosimo govor učenice Indje Macanović.

ZAVRŠNI GOVOR

Poštovana ravnateljice, razrednice, profesori, učiteljice, roditelji i učenici, u ime cijele generacije želim vam dobrodošlicu na naše posljednje druženje u osnovnoj školi. Zajedno smo započeli svoj put, zajedno ćemo ga i završiti.                                                                                                                              

Prvi dan prvoga razreda, prozivka prvaša u dvorani. Drhte nam noge i tresu nam se ruke, ali smiješak je tu. Danas, posljednji dan da smo zajedno, sve je isto kao i tad, no uz pokoju suzu radosnicu. Svatko je od nas stvarao svoj put od prvoga do osmoga razreda, svatko je od nas padao i uzdigao se još jači. Sjećam se da smo u početku svi bili izgubljeni i da smo se bojali. No, kako je vrijeme prolazilo, postali smo kao jedno. Postali smo djeca koja su naučila pomagati, suosjećati i zajedno se smijati. Postali smo prijatelji.

Nakon prelaza iz male u veliku školu uhvatio nas je štrajk, a zatim i korona. Razdoblje u kojem smo bili odvojeni od svojih prijatelja, profesora, bio nam je zabranjen ulaz u ustanovu u kojoj smo provodili većinu vremena. Ali i tomu je došao kraj.

Osmi razred bio je prava avantura. Novi profesori, nova znanja i dva nova putovanja. Svi smo se veselili Vukovaru i ekskurziji i ta ćemo lijepa iskustva dugo pamtiti. Iz svakoga predmeta naučili smo nešto novo i sigurna sam da ćemo se nekad, kad odrastemo, sjetiti – to me naučio taj i taj profesor. Koliko god nam je katkad bilo teško izvan škole, uvijek bismo iz nje izišli s osmijehom na licu jer je ova škola izvor znanja, smijeha i dobrih ljudi.

Dragi profesori, razrednice, učiteljice, hvala vam na trudu koji ste uložili u nas i na znanju koje ste nam prenijeli. Sa svakim smo profesorom imali posebnu školsku priču iz koje smo puno toga naučili. Draga ravnateljice i pedagogice, hvala vam na podršci. Vjerujem da je svatko od nas barem jednom promislio o riječima koje ste nam uputili. Dragi roditelji, hvala vam što ste bili s nama tijekom našega puta i proživjeli sve naše brige, probleme, našu bol i sreću. Dragi učenici, želim vam zahvaliti na ovih osam godina. Svatko od nas ima svoju priču i svoj put, svoja razmišljanja. Svi morate biti ponosni na sebe, morate biti svjesni toga koliko ste jaki, koliko vrijedite, koliku sreću možete donijeti drugima i sami sebi. Svaki naš potez, bio dobar ili loš, naučio nas je puno toga. Ne sramite se toga tko ste i što ste, znajte da ste jedinstveni.

Završili smo ovaj put, ali sada gradimo novi. Nadam se da ćemo se nekad na tome putu sresti i prisjetiti se trenutaka koje smo prošli zajedno. Svima će nam nedostajati buka, smijeh, pričanja na hodnicima. Ovo nije naš kraj, još pišemo svoju priču. Vjerujte u sebe, ne odustajte, pomažite, uživajte, veselite se, sanjajte, smijte se, učite i volite.

Hvala svima na predivnih osam godina, na lijepim trenutcima zbog kojih ćete cijeli život biti u našim srcima.