Osnovna škola Marina Držića Dubrovnik

Diljem Hrvatske 18. studenoga odana je počast žrtvama grada Vukovara, njegovim braniteljima i stradalnicima u Domovinskome ratu. Svake godine prisjećamo se tragedije stradanja grada koji je svoju patnju i hrabrost utkao u slobodu i neovisnost naše domovine. 

U našoj školi je u petak, uoči obilježavanja Dana sjećanja na Vukovar, prvi nastavni sat bio  posvećen sjećanju na Vukovar. Učenicima je pročitan tekst o stradanju Vukovara koji je pripravila profesorica povijesti Jelena Šilje Capor, razgovaralo se o Domovinskome ratu, a u svim učionicama zapaljene su  svijeće u spomen na žrtve grada heroja. U nedjelju, na Dan sjećanja na Vukovar, učenici su se zajedno sa svojim razrednicima okupili u školi i u koloni pošli u Vukovarsku ulicu gdje su zapalili svijeće kao izraz poštovanja prema žrtvi Vukovara i svim poginulim Vukovarcima.

RIJEČ PRVA

Rat je doista nešto najstrašnije i najpogubnije za čovječanstvo. Još do jučer mnoge geste, pojedine riječi i znakovlja kojima smo se oholo koristili, sada, u vrtlogu smrti, postali su jasniji.

Vukovar je zasigurno najiskreniji grad na svijetu, jer se svaka riječ može gotovo isti tren ogledati u srcu.

Više vam se u Vukovaru ne može dogoditi da vam netko poželi dobar dan, a da to i ne osjeća.

Kada vas pitaju za zdravlje, ne misle na prehladu, reumu ili što slično.

Oni zapravo misle o vašem životu i ranama koje ste mogli dobiti čak i kada disciplinirano sjedite u podrumu.

Mogli ste ih dobiti i pomažući nekome na ulici.

Geler, šrapnel, kuglica, brži su od vaših misli i prekinut će grubo čak i najljepši djetinji san, kao onom šestomjesečnom djetetu u majčinom zagrljaju.

Uništit će i ono malo trenutaka koje svi ratom zahvaćeni otmu da bi makar u mašti bili s dragim ljudima.

Vjerujte, rat je najveća čovjekova niskost koju je u svojoj raskalašenosti smislio, valjda zato da bi poslije svega i u sažaljenju mogao iznova prljati.

Čini mi se, jedan sam od malobrojnih sretnika koji je svoju misao uspio zabilježiti u traganju za izgubljenim, ili još ne stečenim, svejedno.

I uvijek, pišući, negdje u dnu svojih misli, a ponekad i pred živom slikom krvi, smrti i razaranja, nisam zaboravljao borce, hrvatske branitelje koji nisu imali sreće, koji nisu dočekali svoje misli, a kamoli svoje obitelji i svoje ljubavi.

Umjesto njih primite i moju prvu riječ, riječ istine i ljubavi.

Siniša Glavašević